ÄŒovjeku se postavlja samo jedno pitanje, odnosno smisao postojanja i to je pitanje plod proturjeÄja u samom Äovjeku, on postoji u prirodi, a istodobno nadilazi prirodu jer je Äovjek život koji je svjestan sebe. ÄŒovjek kojem je pitanje postavljeno pokuÅ¡ava na njega odgovoriti, ali samo mislima, ne kao cjelokupan Äovjek. Zapadna kultura zanemaruje to pitanje, posvećujući se stjecanju imanja i ugleda, proizvodnji, pokuÅ¡avajući zaboraviti da postojimo. Bez obzira na to koliko Äesto misli o Bogu i odlazi u crkvu, džamiju sinagogu ili koliko vjeruje u religiozne ideje, Äovjek tapka u mjestu, živi i umire poput jedne od tisuću stvari Å¡to ih proizvodi, ako je kao cjelokupno biće gluho za pitanje postojanja, ako ne raspolaže odgovorom na njega.  Majstor Eckahrdt smatra da neki ljudi zamiÅ¡ljaju da će vidjeti Boga, da će Ga vidjeti. Bog i ja – mi smo jedno. SpoznavÅ¡i Boga, ja ga uzimam k sebi. Ljubeći Boga ja prodirem u njega.
Jedinstvo se može postići tek kada Äovjek iskusi odvojenost, te kada proÄ‘e kroz otuÄ‘enosti od samoga sebe i od svijeta. Ovo jedinstvo ne iskljuÄuje razum, već on ima punu razvijenost i ne odvaja Äovjeka od neposrednoga intuitivnog poimanja stvarnosti. Postoje mnogi simboli ovog cilja: Tao, Nirvana, Prosvjetljenje, Dobro, Bog. Razlike izmeÄ‘u ovih simbola prouzroÄene su kulturnim i druÅ¡tvenim razlikama koje postoje u zemljama njihova nastanka. Najbolji primjer nam je budizam, koji je svoje razliÄitosti poprimao s obzirom na kulture u koje je dolazio. Primjerice zen–budizam u Kini odbacuje sustavni racionalistiÄki pristup koji je karakteristiÄan za indijski budizam.
           Zen-budistiÄko miÅ¡ljenje da se svijest mora odreći volje (u smislu želje da prisiljavam, usmjerujem, guÅ¡im svijet koji je izvan mene i u meni) kako bih bio potpuno otvoren, budan i živ. U zenovskoj terminologiji ovo se Äesto naziva pražnjenjem, Å¡to oznaÄuje spremnost da se prima. Zenovski pojam praznine podrazumijeva istinsko znaÄenje odricanja od svoje volje, no bez opasnosti regresije na idolopokloniÄki pojam oca koji pomaže.
   Stoga, sve dok sebe usporeÄ‘ujemo s onim Å¡to je izvana tada smo u problemima jer se okrećemo zanemarivanju sebe i potiskivanju svojeg istinskog bića. Tada vjerujemo strahu koji se okreće prema nama i na taj naÄin postajemo robovi pravila tj., raÄuna, poslodavaca i svih onih koji nam od malih nogu govore Å¡to je istina. No, vjerovanje u tu masku onoga Å¡to je druÅ¡tvo smatra da mi trebamo biti jest vjerovanje koje je opsesivno i ono je kompleks koji vlada nama. Pogledajte svako svoje jutro kada izlazite iz stana ili kuće, da li ste se pogledali u ogledalo, koliko ste puta izvrÅ¡ili autocenzuru sebe, koliko toga ste preÅ¡utjeli poslodavcu, prijateljima, roditeljima i djeci. To je slika onoga Å¡to druÅ¡tvo želi od nas, ali to mi sami nismo i sve dok tu sliku ne pustimo nećemo spoznati Å¡to znaÄi pustiti volju i prepustiti se svjesnosti jer tek kada izgubimo druÅ¡tvenu sliku možemo poÄeti svoj pravi život, odnosno to je drugo pravo roÄ‘enje.